Slikarska svjedočenja romantičnog realista

29. 03. 2012. – 21. 04. 2012.

Autorova identifikacija s 'romantičnim realizmom' kao jednom od pojmovnih konstrukcija prisutnih u pravcima realizma unutar recentne umjetničke prakse, uvodi nas u samu srž njegovog slikarskog i umjetničkog kreda. No, kada se govori o kontekstima slikarstva Davora Žilića, nužno je razjasniti moguću terminološku nedoumicu. Pri tom mislim na  distinkciju romantizma kao stilskog pravca i svih njegovih refleksija i referenci u umjetnosti 21. st. od romantičnog pristupa u manipuliranju medijem kao i u slikarskom razumijevanju i projekciji prikazanog i namjerno odabranog motiva. Stoga Žilićevo slikarstvo treba promatrati u idejnim prostorima romantičnog, poetskog, intimnog, ali s čvrstim osloncem na vokabular autentičnog mimesisa. Međutim, ima nečeg kontradiktornog, gotovo oksimoronskog u spoju 'romantičnog' i 'realističnog'. Upravo taj začudni kontrast važan je moment u pokušaju interpretacije Žilićevih radova.

Realistični subjekt je motivski repertoar obuhvaćen u radovima, a to je autorova neposredna okolina i svakodnevica -  pejzaži i vedute Petrinje i okolice, portreti obitelji i bliskog kruga ljudi, te morski prizori i mrtve prirode. Dok pejzaže, vedute i marine prenosi na platno topografskom preciznošću, kod mrtvih priroda događa se pomak. Ne radi se o impresijama cvijeća u kućnoj vazi ili slučajno zatečenog voća na stolu, već o strogo komponiranim predmetima koji često imaju konotacije s etnografskim naslijeđem. Dok kod pejzaža dinamiku, između ostalog, potencira autorov odabir kadra, kod mrtvih priroda je prisutna bazna dinamika ravnoteže i napetosti kompozicijskog sklopa određenog autorovom intervencijom. Dosljednom i ustrajnom fokusiranošću na artikuliranost detalja u prenošenju motivskih elemenata na platno, autor potvrđuje onaj dio vlastitog senzibiliteta koji teži  zahvaćanju objektivne realnosti.

Nositelji romantičnih atributa u Žilićevom radu su svjesna odstupanja od fotorealizma, te upotreba boje. Na primjer, kod nekolicine portreta (''Moj otac'', 2004., ''Hrvatica'', 2005.) tretman figure i pozadine je u svojevrsnom slikarskom kontrapostu. Cjelokupna ljudska figura je u potpunom prvom planu s detaljnim fizionomskim karakteristikama, te iskače iz kadra svojom vjerodostojnošću, dok je prostor stišan, sfumatozan, atmosferski. Autor nam na taj način daje do znanja za koga se emotivno opredjeljuje. Isti slučaj je i s tretmanom boje. Boja je Žilićev osobni stav. Oplemenivši boju introspekcijom, ona postaje ekspresija i svjedok postojećeg svijeta kojeg ne primjećujemo ili koji se trenutačno mijenja. Intenzitet kolorističkih efekata upućuje na autorovu emotivnu percepciju svijeta koju prenosi na platno, a da pri tom ne umanjuje iskrenost niti vjernost prikazanog.

Mašta i realnost okupiraju naš svijet, ispreplićući se svakodnevno. Gledajući svijet oko sebe, percipiramo njegovu stalnu mijenu. Ponekad ga težimo vidjeti onakvim kakav bismo htjeli da bude ili se pak povlačimo u svoj vlastiti koji postaje paralela onom stvarnom. Davor Žilić svojim opusom svjedoči kako smo svakom novom opservacijom bliži razumijevanju stvarnosti, ukazujući na kreativne potencijale viđenog koje možda inače ne primjećujemo, a ova izložba postaje potvrdom njegovog 'posvajanja realnog'.

Alma Trauber