Stjepko Rupčić/Klanci

6.10. – 29.10.2011.
Klanci Stjepka Rupčića

Dok pišem ove rečenice, pred sobom imam katalog retrospektivne izložbe Stjepka Rupčića postavljene u Gradskom muzeju Sisak 2003. godine. Izložba koju upravo gledate doima se kao njena logična i tematsko-formalna nadogradnja. Gledano iz aspekta života jednog umjetnika i njegovog stvaranja, moglo bi se zaključiti da se radi o neizbježnoj, pa čak i univerzalnoj sudbini slikarskog senzibiliteta koji razloge ne traži, već ih stvara, a njegovi izravni produkti postaju vizualnim sadržajem naslikanih, kao i slika koje će slikom tek postati.

Kao što je Cézanne slikao svoju Mont Sainte-Victoire, a Mladen Veža svoj Brist, tako i Stjepko Rupčić duhovno i stvaralačko nadahnuće pronalazi u 'planinama'. Međutim, ono što su 2002. godine bile planine, danas su postali 'klanci'. No, kao i kod svake nadogradnje ili evolucijskog rasta, dogodio se obrat, i to na značenjskoj, jednako kao i na oblikovnoj razini. Prizori nisu doslovno shvaćeni klanci, već metafizički, unutrašnji, vedutistički klanci. Značenjskom igrom riječi koja istovremeno ukazuje na geomorfološki termin, a prikazuje nešto sasvim drugo, autor se poigrava semiotikom prostora i ukazuje na slikarsko znakovlje. Poetiku klanca, autor oblikovno interpretira kao uski ulični prolaz (procjep) između fragmentirane arhitekture, ali i procjep koji u slikanom kadru, postaje kompozicijsko načelo i orijentir koji usmjerava čitavi dinamički sklop prizora. Isti taj procjep, značenjski se nameće i kao neslućena, možda i podsvjesna činjenica autorove 'stvaralačke diskrepancije' i ponovnog prepoznavanja postcézannističke linije slikarstva koje formu vidi linijom, bojom i plohom, s izraženom ekspresionističkom gestom ruke. Tako i u ovom slučaju, autor se u cjelini drži figurativne prepoznatljivosti prikazanog, inzistirajući na kolorističkim i perspektivnim varijacijama.

Ovisno o tehnici koju autor koristi, varira i intenzitet izražajnosti geste, kao i opseg tematskih interesa – pri tom mislim na krokijevske crteže koji, osim uličnih prizora, obuhvaćaju i kompleksnu različitost vizura podsjećajući na intimnost snapshot fotografije.  

Neizostavni i prepoznatljivi, rekla bih 'rupčićevski' element, je linija: u ulju to je široka, nerijetko tamnim tonalitetima zasićena kontura ili tragovi poteza u debelom namazu boje; u akvarelu to je čitavi splet segmentiranih i međusobno, energično rascjepkanih, linijskih sklopova koji često sugeriraju kompozicijski skelet; u crtežu i krokiju ta linija vibrira u višeslojnosti brzine poteza kao i zastajkivanjima ruke, kaptirajući pritom složeni strukturalni ritam prikazanog.

Ciklus radova zaokružen ovom izložbom upoznaje nas s najnovijim opusom Stjepka Rupčića. Tematska preokupacija vedutističkom ikonografijom, kojoj autor daje predznak intimnog i istovremeno metafizičkog u značenju, nagovještava estetske obzore čija će valorizacija, vjerujem, tek uslijediti.

Alma Trauber

***

STJEPKO RUPČIĆ je rođen 1958. godine u Sisku. 1976. godine je u Sisku završio gimnaziju i srednju glazbenu školu. 1985. godine je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Kulmera. Ilustrirao je više knjiga i slikovnica, radio je viualna rješenja plakata, instalacije, te razna likovna rješenja. 2005. Godine otvara Likovni centar Rupčić u Sisku. Docent je na UFZG – odsjek u Petrinji. Do sada je izlagao na brojnim skupnim izložbama, te je samostalno izlagao u Milanu, Beču, Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Dugom Selu, Varaždinu, Baškoj.

Press Release Izvještaj za medije