Kristina Mareković/Fragmenti zvuka

Izložba postavljena u novom prostoru Gradske galerije Striegl u Rimskoj ulici br. 11
15.09. – 1.10.2011.
Fragmenti zvuka u slikarstvu Kristine Mareković

»Stoga je očito da sklad boja mora u konačnici počivati na svrhovitu sviranju po ljudskoj duši.« (Vasilij Kandinski, 1912.)

Fragmenti, zvuk, prolaznost, pukotine, sjećanja, ambijenti i njihove trenutačne atmosfere, interpretativne su vodilje u pokušaju iščitavanja Kristininog slikarstva nastajalog unazad dvije godine, slikarstva s kojim je ujedno i zakoračila na umjetničku scenu.

Vizualno-tematski fokus slika utjelovljuje dva tipa prizora: prizore glazbenika uživljenih u činu sviranja, s izraženim naglaskom na fizičku gestu s jedne, te fragmentirane i izdvojene instrumente, poput gitare, violončela ili saksofona s druge strane. Ono što ih povezuje i što je kontinuirano prisutno u svakoj od slika je kombiniranje figurativnog i apstraktnog tretmana sadržaja s jasnim i striktnim formalno-tehničkim razgraničenjima što pridonosi jednakovrijednoj samostalnosti figurativne i apstraktne forme u prostoru iste slike.
No, navedeni prizori tek su sredstvo u smislu likovnog sadržaja za transponiranje i sasvim osobnu interpretaciju proživljenih iskustava koja proizlaze iz kompleksnog mozaika autoričinih sjećanja.

Ono što autoricu zanima je transfer atmosfere i ambijenta kao i intenziteta vlastite percepcije u svijet likovnih elemenata. Za razliku od svojih modernističkih prethodnika koji su strukturalnu vezu zvuka (glazbe) i slikarstva pretvorili u pionirske apstraktne kompozicije, te su zvuk u kontekstu slike interpretirali kao čistu formu kojoj je cilj psihološki učinak, simfonijski ritam ili 'duhovno titranje', Kristinini interesi mimoilaze takvo viđenje direktne povezanosti zvuka i boje/oblika. Boju u slici autorica stoga ne izjednačava s efektom boje zvuka u prostoru. Glazbenik, njegov instrument te zvukovi kao izravni produkti čina sviranja svojevrsni su dokumentarni element slike, te čine tek jedan mogući (fragmentarni) dio cjelokupnog iskustva, dok su boja, svjetlo, oblik i kompozicija elementi reinterpretacije i predstavljaju srž njenih likovnih interesa. Djelomična transmedijalnost koju autorica svjesno naglašava, uočljiva je jedino u nazivima radova koji terminološki balansiraju između glazbenih i slikarskih kompozicija.

Kristinine slikarske kompozicije funkcioniraju kao nadrealistični narativi, čiji niti jedan konstitutivni detalj, bilo sadržajno-tematski, bilo likovno-tehnički, nije slučajan ni improviziran. Uočljivo je to, primjerice, u formi pukotine koja egzistira u većem broju radova kao apstraktno-figurativni element, a opet, osim oblikovne ima i simboličku funkciju koja ukazuje na vezu između prolaznosti sadašnjeg trenutka i onog koji je odavno prošao, ali njegovi ekstrakti i dalje perzistiraju u subjektivnosti individualne memorije. Slijedeća trajna značajka svih ovdje izloženih radova je kontinuirana napetost između potencijalne stvarnosti i doživljajne imaginacije, trenutka i brojnih njegovih reperkusija koje autorica nastoji trajno zadržati u prostoru slike.

Alma Trauber

Press Release Izvještaj za medije