Davorina Radić/Akvareli

Izložba održana u prostoru Gradskog muzeja Sisak
27.05. – 17.06.2009.
Ispred akvarela Davorina Radića

Ima likovnih umjetnika kroz povijest koji su se mogli uže karakterizirati crtačima, akvarelistima, slikarima ili skulptorima. Ni jedan dodatni epitet Davorinu Radiću ne možemo dati, jer koji god medij primio i s kojim god sredstvom radio cilja na dovršeno, zgotovljeno djelo primjereno konkretnom žanru. Njemu crtež ili akvarel nije priprema, skica ili proba za sliku ili skulpturu, nego zatvoreno djelo u svom žanru i u svom mediju. Kad crta nastaju crteži, kad slika slike, a kad modelira krajnji rezultati su skulpture, a svi žanrovi međusobno imaju samo jednu jedinu korespondenciju. To su autorski uradci.

U biblioteci Contra 2002. godine izdana je monografija Radićevih akvarela s proslovom iz pera Josipa Škunce. Tu su pokazani osnovni postulati i počela Davorinove akvarelistike, te varijante i preokupacije tijekom desetljeća stvaralaštva. Autor monografije je smiono, ali i poetski efektno, iskon i poticaj Davorina Radića za akvarelom postavio sudbinski u okruženje rodne Kostajnice s vodama uz Unu i po vlagama šuma na padinama Djeda.

Posebnih klasifikacija unutar akvarelističkog opusa Davorina Radića nema. Sve su to nijanse u ritmovanjima lazurnijih i gušćih slika ili ekspresivnijih i deskriptivnijih uradaka. Vodene boje njemu su samo specifični medij u kojemu, s njegovim posebnostima, propitkuje svoje motive i teme, likovne kompozicije i slikarske prostore. U nekakvoj kronologiji Radićeva djelovanja akvarel stoji paralelno s crtežima i uljanim slikama, samo se izdvaja specifičnošću medija.

Ipak bismo unutar akvarelističkog djela Davorina Radića mogli razlikovati dvije osnovne, a različite inspiracije ili dva polazišta. Tako bi jedan zajednički nazivnik okupljao radove nastale direktno u prirodi i po konkretno aranžiranim motivima, mrtvim prirodama ili portretima, svejedno. Tu je svakako interakcija između motiva i autorske ruke bitan stvaralački faktor. Boje, svjetla, pa i geste uveliko određuje trenutno stanje promatranog predmeta ili prospekta. Drugo, tu bismo morali primijetiti, osobito u interpretaciji pejzaža, virtuoznost komponiranja, odnosno odabir kadra unutar svekolikog prostora. Pejzaž nema početka i kraja, a blok papira ima svoje gabarite. Kroz okular kamere biramo kadar na licu mjesta, a akvarelist u prirodi mentalno mora posložiti granice za buduću korektnu kompoziciju.

Drugi dio akvarelističkog opusa bile bi kompozicije izmaštane, kompozicije osobnih preokupacija i crtačko-slikarskih rješenja. Spomen crte ili linije nije ovdje slučajan, budući da je to bitno razgraničenje između tih dviju cjelina, između prirode i ateliera. Jednostavno je crtež jedina razlikovnost između tih dvaju cjelina, ali samo uvjetna. Kao da se u atelieru likovi i detalji motiva obrisno preciziraju daleko više nego je to u prirodi slučaj. Akvareli rađeni na licu mjesta daleko su slikarskiji, bez crtačkih preciziranja, te opstoje na kombiniranjima mrlja, ferlaufa i preljeva. U atelieru će Radić češće posezati za obrisom, za crtom koja definira i opisuje detalje. To su samo nijanse u jednom zatvorenom, jasnom i cjelovitom opusu.

Samo još dvije točke u uvodu. Prva je naš primarni dojam kako Radićevi akvareli izgledaju svježe, spontano slikani u jednom dahu. Međutim, pogledajmo bliže kako Radić pazi na dodire mrlja, minuciozno boju papira svodi na crtovlje između detalja boja, a ta tankoćutnost nikako ne može biti plod mačevanja kista i podloge. Jednostavno, boja podloge postaje crtež u slici. Dalje, kist se u pojedinim detaljima sužava u trag primjereniji tušu ili olovci, pa ponovno svježinu, spontanost i energiju racionaliziramo mirnoćom i pedantnošću. Iste ambivalentnosti možemo očitavati u partijama svježe boje i onih detalja nadoslikavanih na osušeni podslik.

Iskazane teze mogući su ključ ili put za percepciju akvarelističkog opusa Davorina Radića. U sintezi energičnoga temperamenta i tankoćutnih detaljiziranja, a o bogatstvu palete da i ne govorimo, pokazujemo na kraju okvire. Vrlo često su Radićevi akvareli unutar nacrtanoga okvira s potezima paralelnim kadru podloge. Te geste su kao točka na kraju rečenice, kao signatura završenoga posla.

Đuro Vanđura