Kiparska Klasa ’76.

22.03. – 01.05.2007.

Povod ovoj izložbi je tridesetogodišnjica djelovanja jedne kiparske klase. Ta klasa, u kojoj su diplomirali Peruško Bogdanić, Marijan Glavnik, Dragutin Grgas, Kuzma Kovačić i Žarko Violić, zagrebačku je Likovnu akademiju napustila 1976., tako da naša izložba za prigodom kasni godinu dana. No, kako se u tih godinu dana nigdje drugdje nije spominjala navedena obljetnica, zaključili smo da, u skladu s izrekom kako je kasno još uvijek bolje nego nikad, ova izložba još uvijek itekako ima smisla.

Obljetnice matura i diploma općenito stvaraju određeni psihološki pritisak. Ljudi imaju tendenciju uspoređivati se s vršnjacima, komparirati svoje uspjehe s njihovima. Vagati tko je materijalno uspješniji, čija je karijera fascinantnija, čiji privatni život sretniji. Umjetnicima, koji još više nego ostatak društva ovise o sebi samima, a osobni im je identitet još tješnje povezan uz vlastiti rad, ta vrsta rekapitulacije možda je još malo dramatičnija nego što to obično biva. No, svi autori o kojima ovdje govorimo cijenjeni su, priznati i uže ili šire poznati. U svojim srednjim godinama, oni su kreativci potpuno uklopljeni u vlastitu društvenu stvarnost. Ovaj je podatak važan, jer se na određeni način reflektira u njihovom radu. Djela im zrače diskretnom samouvjerenošću, postupnim su se redukcijama lišili svih suvišnosti, ušli su u fazu koja bi se u njihovim pojedinačnim životima provizorno mogla nazvati klasičnom fazom.

Bogdanić je Hvaranin koji se kao dijete preselio u Zagreb, jednako kao što se Violić u ranoj dobi s Pelješca preselio u Rijeku. Kovačić je Hvaranin nastanjen u Splitu. Grgas i danas živi tamo gdje je rođen, u Zaprešiću, a Glavnik se iz Virja preselio u Sisak, grad svoje supruge. Već se po ovim podacima iz biografije vidi da je ova generacija kipara nesklona trajnijem izmještanju iz svog zavičaja, i da su se tijekom dosadašnjeg života vrlo malo geografski pomicali. Manje su skloni tome da putuju u potrazi za promjenama, a više da promjene sami stvaraju. Tako su na primjer Peruško Bogdanić i Kuzma Kovačić, zajedno sa slikarem Igorom Rončevićem, na Hvaru osnovali prvu privatnu galeriju u bivšoj Jugoslaviji. Kada se govori o sklonosti korijenima, ona se kod ovih umjetnika ogleda u sklonosti prema tradicionalnim materijalima, prvenstveno drvu. Glavnik je umjetnik gotovo opsjednut drvom, Grgasovi najbolji radovi su u drvetu, Bogdanić je, što je možda pomalo začudno za Dalmatinca, također vrlo sklon ovom materijalu. Čak i Violić, umjetnik nematerijalnih, neopipljivih medija, ima izvrstan osjećaj za drvo. Bez obzira o kojemu je materijalu, ili, u Violićevu slučaju, ne-materijalu riječ, kod ovih je umjetnika doživljaj uglavnom važniji od koncepta, a izvedba od zamisli. U određenom smislu, ovo je modernistička generacija umjetnika, gdje je djelo još uvijek daleko ispred autora te vlada logika samozatajnog i upornog rada, daleko od medijske halabuke. Također, svi su, skloni svojevrsnom minimalizmu, premda je taj minimalizam kod Glavnika iskonski, premordijalan, kod Kovačića ponekad gotovo opor, kod Bogdanića iznimno elegantan i tako dalje. Umjetnost je to skromnosti, kao haiku poezija; ta se skromnost od autora do autora iskazuje u različitom stupnju, ali neprestano ostaje prisutna. I još je nešto u njoj svojstveno modernizmu: jače je motivirana iznutra, nego izvana. Ovi autori se trude biti što dosljedniji vlastitom kreativnom impulsu, a nisu previše usmjereni na svoje recipijente, tj. publiku. Otud vjerojatno odsustvo bilo kakve potrebe da šokiraju, izazivaju kontroverze ili burne reakcije. Oni se ne bave mijenjanjem svijeta, nego u postojećem svijetu pokušavaju otkriti, sačuvati i definirati ono što u njemu smatraju vrijednim interesa. Ipak, ono što mi se čini najvažnijom zajedničkom karakteristikom ove klase jest svojevrstan panteizam, štovanje malih bogova prirode, koji zrači iz njihovih djela. Tu su kvalitetu možda naslijedili od svojeg profesora s Akademije, sisačkog kipara Želimira Janeša. U vremenu kada ekološki problemi postaju sve aktualniji, generacija iz ’76, sa svojim jako izraženim poštovanjem za Stvaranje koje se odvija neovisno o ljudskim intervencijama, aktualnija je nego ikad.

Peruško Bogdanić
U svojim je radovima sažet, jednostavan i iznimno elegantan. Nesklon eksperimentiranju bez pokrića, ne prihvaća se tehnika kojima savršeno ne vlada. Iznimno pedantan, izbjegava nedovršenosti ili polovična rješenja. Vrlo pažljiv i promišljen čak i u naslovima radova, koji ponekad gotovo da pružaju ključ za tumačenje djela.

Marijan Glavnik
Monumentalan i jezgrovit. Prepoznatljiv po svom robustnom, 'muškom' kiparstvu. Poetično arhaičan, kao mitski, drevni stolar. Sklon velikom, trajnom i nepomičnom. Skulpture pretpovijesnog ugođaja, ponekad nalik na ostatke drevnih civilizacija. Nije zadovoljan skulpturom koja ima isključivo estetsku ulogu, voli svojim radovima pronalaziti uporabnu funkciju u svakodnevnom životu, ukotviti ih u više segmenata stvarnosti, ukorijeniti ih u zbilju, kao što je ukorijenjeno drvo iz kojeg su uglavnom nastali.

Dragutin Grgas
Zaigran, sklon kombiniranju tehnika i medija. Povremeno blizak pučkoj umjetnosti. Voli poništavati statičnost skulptura, često ih kombinira s jednostavnijim tehničkim rješenjima pomoću kojih se mijenjaju ili pomiču. Unatoč tomu, djela su mu topla i prisna. Motiv kojemu se neprestano vraća, konstruira ga i dekonstruira, jest ljudska glava.

Kuzma Kovačić
Autor hrvatskih kovanica također je snažno vezan uz prošlost, samo što u njegovom slučaju nije riječ o totemskoj, mitskoj prošlosti, nego o onoj kalendarskoj, s činjenicama i događajima. Kovačićeva skulptura često izgleda kao da je oblikovana utjecajem atmosferilija i prirodnih sila, a ne ljudskom intervencijom. Koncept djela oblikovanih nekom izvanjskom, višom silom u skladu je s njegovim izraženim katolicizmom.

Žarko Violić
Kipar zvukova, mirisa, praznine i otvorenih prostora. Umjetnik kojeg je moguće opisati oksimoronima: kipar neopipljivog, konvencionalno nekonvencionalan. Nekonvencionalan jer materijali s kojima radi uopće nisu materijali, konvencionalan jer za njih zahtjeva mjesto u kiparstvu, a ne u konceptualnoj i multimedijskoj umjetnosti. Njegov je najdraži materijal život.

Slađana Bukovac