Miljenko Stančić/Slike, crteži, grafike

16.11. – 13.12.2006.

Miljenko Stančić jedan je od najvećih hrvatskih slikara i pobornika individualizma, intimizma i nadrealizma u hrvatskoj umjetnosti. To bez sumnje potvrđuje njegov cjelokupni opus, zatim biografska kazivanja u razgovorima i intervjuima te mnogobrojni napisi, kritike i osvrti iz pera vrsnih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara kao što je Ljubo Babić, Jerolim Miše, Radoslav Putar, Grga Gamulin, Miodrag Protić, Josip Depolo, Vladimir Maleković, Jelena Uskoković, Igor Zidić, Željko Sabol, i mnogi, mnogi drugi domaći i strani autori (Patrick Waldberg, Stephane Rey). Stoga smatram da je ovom prilikom, nakon punih 25 godina Stančićeva zrelog umjetničkog djelovanja (1952-1977.) i nakon dva desetljeća velikog oduševljenja njegovim stvaralaštvom te sve prisutnije aktualnosti fenomena 'Stančić' u suvremenom hrvatskom slikarstvu praktički najpotrebnije pokušati ponovno kronološki, a manje značenjski, fenomenološki odrediti to stvaralaštvo.

Najranija djela 'Portret prijatelja', 'Pejzaž' i 'Mrtva priroda', Miljenko Stančić je naslikao još u Realnoj gimnaziji koju je polazio u Varaždinu. Sreća je da su ove dragocjene crteže s početka njegova slikarskog puta sačuvale kolege iz školskih klupa, koji su već tada osjetili Stančićevu darovitost. Toliko neobičan i izuzetan slikar kao Miljenko Stančić ostaje trajno poticajan i zanimljiv za povjesničara umjetnosti jer su silan žar i radost stvaranja proželo cijelo njegovo djelo pa je on pobuda za spoznaju nečeg još uvijek neotkrivenog i novog u njegovom osobnom umjetničkom doživljaju i izrazu te slikarstvu uopće.

Varaždinci se još danas sjećaju prve Stančićeve izložbe kada mu je nastavnik risanja u pučkoj školi krajem 1937. godine omogućio prvu samostalnu izložbu. No Stančić je još kao dijete slikao, i to najradije konje i kočijaše, o čemu je često znao govoriti. Nešto kasnije nastale su njegove prve vedute Varaždina (Veduta iz 1942. godine).

Tijekom nastavka školovanja na varaždinskoj Realnoj gimnaziji Stančić je razvijao svoj talent vođen iskustvima profesora Ladislava Kralja Međimurca. U pismu koje je Kralj Međimurec poslao Željku Sabolu iz Čakovca 25. 1. 1963., stoji:

'Stančićevi crteži su bili radost za cijeli njihov razred, znajući da će satovi crtanja protiv nastavnog plana proći u diskusiji. Često sam povezao njegova dostignuća sa cijelim razredom da se pouče i da im služe kao podstrek za njihov rad. Šteta što je školska zbirka crteža s izabranim Stančićevim radovima nestala za vrijeme rata. Korekture je pomno slušao, no moj je utisak bio da će si prisvojiti samo ono što će biti potrebno za njegovo daljnje unutarnje zbivanje. Osjetivši kod njega neobičnu nadarenost, da ga svaka pa i najosjetljivija stručna pomoć može kočiti u njegovom individualnom razvoju, nastojao sam ga prepustiti njegovom osebujnom likovnom formiranju. Radujem se da je izabrao slikarstvo, jer sam strahovao da će kao eminentan učenik po želji roditelja izabrati njima bliži poziv.'

I Stančić zaista upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1945. godine. Njegovi su profesori već tada, kako su sami znali reći, bili svjesni Stančićeva izuzetnog talenta. On je na njih ostavljao 'dojam tvrdog oraha' za prihvaćanje njihova pogleda na svijet i umjetnost. Godine 1946., nastaje jedno njegovo izuzetno djelo koje je tematski i likovno značajno obogatilo hrvatsku umjetnost. To je crtež 'Zagorski cug', pravo remek djelo prikaza zagorskog mentaliteta. Ovim daumierovski intoniranim djelom slikar je briljantno iskazao svoj doživljaj, viđenje poratnog vremena u Hrvatskom zagorju. Stančićev profesor Jerolim Miše ovako govori o njegovu talentu:

'Pratim ga od Akademije i ostao mi je duboko u sjećanju. Već na prvim tečajevima na Akademiji nije se gledalo na njega kao na početnika. Najteže zadatke rješavao je s lakoćom i temeljito, kredom i ugljenom se služio kao svojim prirodnim govorom i ruja je poput seizmografa reagirala temperamentno i određeno…'

Ovo razdoblje slikareva školovanja na Akademiji na izložbi je predočeno s relativno malim brojem djela. Očekujemo i želimo da ova izložba bude dobar povod da se otkrije još koje djelo značajno za Stančićeve studentske dane.

Stančić je bio osoba koja je iz Varaždina na studije u Zagreb otišla s puno neposrednih doživljaja iz djetinjstva koje je potom s osobitom nježnošću čuvao u svojim vizijama i zadržao kao stalne motive na svojim slikama. Upravo u staroj jezgri grada Varaždina, poznatoj po uskim ulicama i još uvijek trošnim fasadama, Stančić je pronašao svoj tematski interes slikajući je u brojnim varijantama tog i takvog eksterijera ili takozvanih imaginarnih predjela koje u svojim vizijama i detaljima nose prepoznatljive dijelove grada dovedene u nove arhitektonske odnose i cjeline. Malo se koji grad može pohvaliti da ima svog slikara-portretista. Kao što je Venecija imala Canaletta, a Delft Vermeera, tako je Varaždin imao Stančića. Taj pejzaž grada Varaždina uspio je slikar izraziti jednostavnim, čak rekla bih ekonomičnim likovnim sredstvima, izrazivši tonskim kvalitetama svoj poetski doživljaj u stopljenim zeleno-žutim tonovima boje. Uz takvu, varaždinsku i naglašeno autobiografsku, tematiku iz 1951. godine pojavljuju se i teme kao što su akt, ljubavnici, kolijevka, dijete, gosti…koje će pratiti slikara kroz cijeli njegov opus.

Uz Stančićevo djelo, ponekad se prenaglašeno razmišlja samo o literarnim momentima u njegovom slikarstvu. To je razlog što se često i neopravdano prešućuju njegova transponiranja sadržaja i specifični likovni način podavanja tog istog sadržaja. Stančiću se, naime treba priznati izgrađen stil vlastitog načina izražavanja po kojemu je on jedno od najvećih imena u hrvatskoj umjetnosti. To izrazito subjektivno i autobiografsko slikarstvo dolazi do izražaja i na ovoj izložbi. Stančić je često znao priznati kritičarima: 'Obuzet sam zavičajnom nostalgijom'. (Sveti Florijan, 1951.; Varaždinska ulica, 1952.; Beli pil, 1955.).

Relativno mali formati njegovih djela (Kolijevka, 1952., 200x250; Zabavica, 1952., 240x320; Trg u Varaždinu, 1952., 150x300) davali su osobit dojam tom suptilno proživljenom i naslikanom (mikro)svijetu, koji sadržajno Stančić objašnjava kao svoj doprinos ukazivanju na nezaustavljivost čovjekove samoće i otuđenosti. Tu i takvu otuđenost Stančić anticipira i svojim djelima jasno ukazuje na nju u intervjuu koji je dao I. Brautu (Vjesnik, 26.12.1965.). Zato svoj pogled izoštrava u čovjekovu (mikro)svijetu da bi ga rastvorio put beskonačnosti. Njegova izvorna nadarenost omogućila mu je sintetiziranje slikanih formi u osobit odnos slikanih ploha koje su strogo geometrijski komponirane. Baš odnosi ploha, veliko-malo, svijetlo-tamno, kontrasti u tonu boje ustrojavaju se na slikama kao odlika Stančićeve umjetnosti. Sigurno je da je prihvaćanjem tradicionalnog načina slikanja Stančić stekao sigurnost i odlučnost da krene put individualizma.

Na samom početku pedesetih godina nastaju slike 'Sv. Florijan' (1951.), 'Interijer', 'Sumračni interijer' (1952.), 'Popodne' (1952.), 'Mrtva priroda' (1952.). Tih godina počinje slikati teme ljubavnika osobito ih ekspresivno prikazujući u grafikama (monotipijama). Posebni odnos spram vlastitog intimnog obiteljskog života iskazao je na djelima malog formata 'Kuhinja', 'Kolijevka', 'Stol', 'Studija Melite' (1950.).

Spomenuta rana djela Stančić je izlagao na kolektivnim izložbama, naročito na tradicionalnim izložbama slikara i kipara Hrvatskog zagorja i Međimurja u Varaždinu. Na njima je prisutan i vrlo zapažen još od 1948. godine. Kritika ga apostrofira kao izuzetno osebujnog autora.

Prvi značajni izlagački korak Miljenka Stančića bila je izložba s Josipom Vaništom u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 1952. godine kada je izložio trideset svojih radova. Tadašnji 'Vjesnik u srijedu' od 24.9.1952. donosi iznimno vrijedan kritički osvrt Ljube Babića:

'Stančić gradi svoje likove jedinstvenim elementima dok se posebno iživljava u tonskim rješenjima. Stančić je snažan, glasan, bogat i određen. Stančićevi prikazi po tematici anegdotskog sadržaja ne pripovijedaju uokolo predmeta opisujući ih, već nastoje da elementima jednog predmeta ostvare skladnost i likovnu cjelinu.'

Tako je Stančić mukotrpno i radom dokazivao svoju umjetnost, boreći se za priznavanje individualnog pristupa umjetnosti u vrijeme kad su socrealističke (poslijeratne) teme zaokupljale s razumijevanjem neke druge slikare. Naš 'Varaždinec' udaljuje se svojom individualnošću od proklamirane doktrine, ali i onih apstraktnih stremljenja koja su pod utjecajem europskih tendencija u slikarstvu tada bila aktualna. Stančić ostaje vjeran nadrealističkoj metodi slikanja. Takav njegov stav najviše dolazi do izražaja u slikama iz 1954. godine kada ljudske figure transponira u metamorfoze, kao, na primjer, u djelima 'Svadba' (1954.) i 'Djevojka cvijet' (1954.). Međutim, on sam je svoje slikarstvo okarakterizirao kao blisko simbolizmu. Ali vlastitim objašnjenjima nekih djela pobija samoga sebe i dokazuje se ipak kao slikar nadrealističkih situacija:

'Ljubavnici su bili na ovom bijelom ležaju, zagrljeni, ali ih više nema, u zidu su tragovi njihovog odlaska, perforacija nastala njihovim prolaskom kroz stijenu. Tako prolaze sve ljubavi. Ovaj ležaj sada nalikuje na stol, a čahure njihovih tijela na ostavljene mrtve plodove. Tek tu i tamo vidi se malo zelenila koje je nekad kolalo njihovim tkivom. Tako vidimo ukočena Stančićeva lica tamo s druge strane života. Samo svjetlo ih neprimjetno pokreće a njihovu plošnost neznatno oživljuje.'

Uz slikanje Stančić se sredinom pedesetih godina bavi i ilustracijama koje su objavljivane u zagrebačkim dnevnim listovima, časopisima i revijama. Malo se ilustracija sačuvalo kao originali. Srećom, na našoj izložbi možemo danas vidjeti devet originala objavljenih u 'Telegramu', 'Kerempuhu' i 'Vjesniku'. Tadašnji tisak također često reproducira njegove slike, i to najčešće kritike ali i tekstove vezane uz napise o poeziji i literaturi. Takvim objavljivanjem slika Stančić dobiva sve veću publiku koja s oduševljenjem prihvaća njegovo djelo. Osim toga počinje se baviti i scenografijom, primjerice 'Vašar snova' M. Matkovića (1958.) i 'U agoniji' M. Krleže (1959.).

Vrlo zapaženu izložbu imao je Stančić 1954. godine u Beogradu, a potom ponovo u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt gdje je izlagao s grupom 'Petorice' (Ivančić, Kožarić, Michielli, Vaništa, Stančić), čiji je utemeljitelj i sam bio. Po završetku ove izložbe započinje ustvari ono otvaranje djela MIljenka Stančića kao jasno formirane slikarske ličnosti. Njegova se djela u novinama tako često objašnjavaju kao da svi koji javno pišu doista sami sebi tumače fenomen koji se zove Stančićeva slika. Sudjeluje na brojnim kolektivnim izložbama. Kritičari ga svrstavaju među najznačajnije predstavnike nadrealističkih interpretacija u slikarstvu. Stančićeve slike poput 'Mrtvog djeteta', 'Ljubavne pjesme', 'Djevojka cvijet' izazivaju velike senzacije ne samo u našoj hrvatskoj nego i u svjetskoj umjetnosti (izložbe u Parizu i Bruxellesu). Osim ovog sada već reprezentativnog dijela njegova slikarstva nastaju i crteži onako suptilno i slikarski dani kako smo ih susreli na samom početku slikareva stasanja u razdoblju od 1946. do 1948. godine, reducirani i izražajni sa svega nekoliko poteza ('Cesta', 'Stara krčma', 'Gramofon', 'Vrtuljak', 'Oronuli zid', 'Prozor').

Ciklus 'Stare varaždinske dopisnice' u tehnici crteža Stančić izlaže u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1956. godine. Te iste godine nastaje prva a kasnije i niz varijacija slika s temom kartaša, ubrzo i poklada ('Kartaši', 'Sirotinjske poklade', 1959.). Uz ove teme on i dalje slika prizore mrtvog djeteta, djevojke i svirača, djevojke i skitnice. Zadržavajući se na takvim sadržajima Stančić ih ostvaruje jednostavnim likovnim sredstvima u gami zelenih, žutih i vrlo profinjenih sivih tonova, primjerice na slici 'Mrtvi brat' (1965.).

Ostala je zapisana interpretacija samog slikara vezana uz naslikana djela:

'U tom se slikarstvu javlja život kao tajna, poetska tajna koja se ne nameće patetikom romantičara, niti strašću ekspresionista već smirenom lirikom čovjeka na kraju puta. Problem se više ne postavlja u grču elementarne strasti, kao ni u sablasnom trajanju objekata i njihovih sjena. Vrijeme je zaustavljeno, gledano odozgo (prošlost i sadašnjost a i budućnost, možda? Tko zna?). Stapaju se u jedinstvenu prisutnost. Prostor je ispražnjen od svega trenutnog, da bi bio ostvaren u drugom nadvremenskom smislu. Tu se javlja čovjekova egzistencija i stvari kao osnova i cjelovita pojava i problem. Kad je sa svakodnevnih stvari skinut plašt svakodnevnosti, san i java postaju jednako realni i sve pojave dobivaju jednaku važnost. Igra psića (Poklade siromaha) ili cvijet u ruci djevojke, perzistencija starih plakata, ili fluid nekog rastanka (Vojnički rastanak). Zatim problemi nastaju, a šutnja raste. Sve postaje tek sjetna ljepota čistog bivstvovanja i odupiranja vremenu…'

Iz ovakvih razmišljanja, ne spontano nego duboko filozofski utemeljenih, rasla je Stančićeva umjetnost. Obilazila svjetske gradove (već spomenuti Pariz, Bruxselles, Amsterdam, Beograd, Dusseldorf, kairo, Tokyo, Montreal i dr.) i uvijek vani nailazila na prepoznavanje i dobru kritiku. Stoga je danas nažalost (a zašto ne i na sreću?) puno dobrih Stančićevih kompozicija izvan granica Republike Hrvatske.

U Stančićevim djelima koja nastaju na prijelomu desetljeća (1960.) dolazi do značajnog pročišćenja likovnih stavova ali i postupaka. U ovom periodu razvija se intenzivniji kolorit, iz kojeg izvire svjetlo prirodno stapajući se s bojom ('Nedjeljna šetnja', 'Telegram', 'Izlet u Sloveniju'),. Kritika to registrira osobito vezano uz mapu litografija (Naprijed, Zagreb, 1960.) u kojima do izražaja dolaze otvorene, gotovo plamteće boje, a umjetnik ih slaže u jednom bogatom kontrastu gdje se ljudska figura pojavljuje jako apstrahirana kao magična silueta.

Stančić je slikar djece. Veliki dio njegovih slika prikazuje djecu. Obuhvativši taj dio slikareva opusa Irena Vrkljan (1963.) piše nadahnuti tekst za film u režiji Eduarda Galića 'Likovi djece u slikama Miljenka Stančića'.

To je vrijeme kada su Stančićeve izložbe izuzetno posjećene. Tako je, na primjer, izložbu u Studentskom centru u Zagrebu 1961. posjetilo dvadeset tisuća poklonika njegove umjetnosti. Stančić je zbog toga odlučio da u vlastitoj nakladi izda knjigu reprodukcija svojih slika za koji mu je osobito značajan predgovor napisao Miroslav Krleža (1964.). Istovremeno slikar radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao docent i slika sve više. Tako između 1965. i 1969. godine nastaje najveći broj njegovih djela. I dalje ostaje u sferi sebi svojstvenih tema u kojima se Varaždin kao 'mjesto povratka' neprestano izmjenjuje, njime koračaju, ili najčešće ipak stoje djeca koja u potpunosti izražavaju Stančićevo osobno prisustvo u svakoj naslikanoj sceni.

Sredinom šezdesetih godina motiv djeteta Stančića sve više i više zaokuplja. Dječji lik postaje deformiran, biva slikan jakom slikarskom gestom u pastoznom namazu. Sve značajnija postaje samostalna linija, što zajedno pridonosi jakom i ekspresivnom dojmu slike ('Stremljenje', 1968., 'Ljuljačka', 1968.).

Nakon ovih svega tridesetak slika dječaka odjeknuo je snažno neočekivani, posljednji Stančićev ciklus erotskih fantazija naslikanih na svijetlim ili tamnim podlogama ('Ženski akt', 1973., 'Anabaza Histoire d'O', 1975., 'Rađanje', 1976.). To je vrijeme kada Stančić još snažnije poseže za jakom slikarskom gestom, ekspresivnom linijom i nadlogičkim sintezama naslikanih formi, npr. u 'Pupkovini'. O tome Igor Zidić piše:

'To su hipnogogički oštre predodžbe organičkih konfiguracija, kolopleti muškoženskih tijela, nerazmrsivih, što se šire bijelim podlogama, ne više na konkretnoj pozornici Varaždina, ovog ili onog dvorišta, trga ili ulice, nego u bestežinskom kozmičkom okružju mašte.'

Stančić je svoju cijelu životnu borbu za opće vrijednim unutar umjetnosti tražio duboko u vlastitom doživljaju, autobiografskom, sublimirajući u sebi literarno, povijesno i psihološko. Ovo veliko Stančićevo slikarstvo, tako individualno ustrojeno, iskazuje se pred nama svojom trajnom vezanošću za čovjeka, vrijeme i prostor.

Mirjana Dučakijević