Vladimir Meglić/Slike

26.09. – 10.11.2006.
Ekspresivni humanizam Vladimira Meglića

Slikarstvo Vladimira Meglića, oformljeno i stasalo u vrijeme dvojbi i zapitanosti nad mogućnošću klasične slike, pa čak i njenih radikalnih negacija (doduše, izgleda da razdoblje najžešćeg ikonoborstva koje je više vezano za sam slikarski metje posustaje te da jača obnovljeni val slikarstva koji bi mogao biti prihvaćen u dogledno vrijeme i od našeg establishmenta), ohrabrujući je primjer svim privrženicima ove čudnovate i zagonetne aktivnosti kako je i danas moguće unutar štafelajnog slikarstva ostvarivati nadasve originalna i stoga relevantna djela.

Meglić je slikar u temeljnom značenju toga pojma što znači da ovladava neophodnim majstorstvom kao preduvjetom za kvalitetna ostvarenja, a pomoću te vještine izgrađuje svoju poetiku. I doista, jedino u sustavu takve vezanosti za disciplinu i unutar samopostavljenih okvira moguće je ostvariti slobodu izraza kojom se dolazi do nadvladavanja tehnike i specifičnih značenjskih i duhovnih vrijednosti.

Nastavljajući karakterističan, figurativan pikturalni jezik, nadahnut invencijama lutkarskog kazališta i uopće kazališnog svijeta kao i pučkom ludičkom te kršćanskom tradicijom, Meglić je usvojio distorzirano oblikovanje uklopljeno u razvedene kompozicije, a pritom je razradio i složenu osobnu ikonologiju koja se, dakako, djelomično nadovezuje na biblijske i mitološke predloške, te kao provodne motive uključuje groteskne i komične elemente. Slutimo strategiju: slikar pribjegava ponavljanju središnjih, za njega ključnih tema. Naslovi slika često označavaju scene i situacije koje možemo povezati s djetinjstvom - razdobljem otkrivanja svijeta; s pozornicom - biografski podatak o radu u HNK čini se neizostavnom potvrdom; s religioznošću - duhovnost i doživljaj svetosti duboko su usađeni te stoga naprosto imanentni u Meglićevu djelu. Postoje, dakako, i istaknuti, kontinuirano korišteni motivi - tako, primjerice, štokrla (ali i drugačija drvena sjedala) postaje njegov 'zaštitini znak'.

U većini kompozicija čudni događaji se odigravaju: junak (poput pokretača zbivanja u naraciji) zaviruje u ladicu, baca zvrk; likovi razgledaju i sudjeluju u fantastičnom svijetu ispunjenom iracionalnom aktivnošću. Ali cilj kojemu teže ostaje trajno opskuran. Misteriozna oduzetost povlači promatrača nepovratno u svoju čaroliju. A kad zaroni dočekuje ga nepokretan nemir što poput usuda visi nad predstavljenom mizanscenom. Sugeriraju nam te slike nadrealne priče, ali autonomija jasno naglašenih, dapače žestokih kolorističkih mrlja i često razlomljena zbiljska razina predodžaba, opiru se prepričavanju konkretne akcije. Kada razmatramo protagoniste ovih slika, umjetnost se čini čovjekovim svijetom. Ponukani smo da identificiramo likove kao samopredočavanje umjetnika. Kao što zaključuje i pisac slikareve monografije Enes Quien: 'Meglić od svake svoje slike stvara gustu sferu meditacije; konstruira imaginarne sustave na temeljima stvarnih predložaka, koji iziskuju mnogostrukost likovnih rješenja'. I još: 'Meglićev je pogled pun radosti, sreće, zadovoljstva i ljubavi prema životnome okružju i životu koji mu dade slikarstvo, i koji može slikarstvu dati.'

Sisačka izložba, koja istina nije retrospektiva, ali jest svojevrsni pregled od pedesetak radova na platnu, sastavljena je od izbora iz produkcije ostvarene tijekom tri desetljeća. To su radovi koji nude uvid u konzistentnu i dosljednu umjetničku kreativnost Vladimira Meglića.

Nikola Albaneže