Ivan Kožarić

08.06. – 12.07.2006.
Pinkleci, Dioklecijani i nasmiješene mačke

Izložbi Kožarićevih radova dosad je u zemlji i inozemstvu bilo bezbroj. Od sasvim malih galerija do velikih i prestižnih prostora kao što je pariški Muzej moderne umjetnosti, kustosi se natječu kako pronaći novu originalnu vizuru iz koje se može sagledati djelo jednog od najvažnijih hrvatskih umjetnika svih vremena. Ovisno o osobnim preferencijama, likovni stručnjaci svojim izložbama stavljaju naglasak na Kožarićevu kreativnu vitalnost, nekonvencionalnost, svestranost, svježinu ideja kakva je za umjetnika njegove dobi vrlo rijedak presedan.

Mi smo se odlučili postaviti izložbu koja će pokazati Kožarićevu umjetničku i ljudsku toplinu.

Toplina je u umjetnosti vrlo zahtjevan zadatak, čija je važnost uglavnom podcijenjena. Ona je često prva osobina koju umjetnici izgube nakon što steknu određeni društveni status. Pogotovo je to čest slučaj s kiparstvom, medijem velikih dimenzija i skupih materijala. Kožarić, vječiti istraživač, čitavog se svog radnog vijeka odriče svih umjetničkih opcija koje podrazumijevaju gubitak topline.

Kao student Likovne akademije, opire se svom profesoru Augustinčiću i njegovom svijetu monumentalnosti. Odriče se Pariza, gdje mu nude elegantne galerije kojima vlada tržišna logika. Kasnije se često odriče trajnih materijala, jer se trajni spomenici prave za vječnost, a vječnost nije svojstvena ljudima. Na to Kožarić podsjeća prikazima Ikara (Letača), od kojih je posebno zanimljiv onaj gipsani, s krilima od staniola. Ovaj Ikar, s preteškim tijelom, i laganim, jeftinim krilima od banalnog materijala u koji se zamataju sendviči, beznadežno je daleko od savršenstva. Ali Kožarića nesavršenost i tako zanima daleko više. Njemu nije važna mitska, nego ljudska dimenzija Ikara, jednako kao što mu nije važna mitska dimenzija Krista, koji se na njegovom crtežu pojavljuje u crvenim kupaćim gaćicama.

Ponekad gotovo da se odriče i kiparstva, jer su crtež, assemblage i pronađeni predmeti neposredniji, manje savršeni materijali.

Nastojeći pod svaki cijenu izbjeći da njegovi radovi djeluju pretenciozno, Kožarić je desetljećima sustavno uništavao sve ono na čemu većina umjetnika gradi svoj identitet. Kada su grafitima išarali njegovog Matoša i Prizemljeno sunce, nije se nimalo uzrujavao. U njegovom se ateljeu nalazi popriličan broj skulptura koje je napravio u glini, ali ih nikada nije dao odliti, jer je za njih izgubio interes nakon što ih je završio ili bi naprosto na to posve zaboravio. Uglavnom se klonio velikih tema, a kada bi se njima i bavio, činio je to na način koji je društvenoj eliti bio neprihvatljiv.

O tome najbolje svjedoče njegovi prijedlozi za spomenike, koji u pravilu nikad ne prolaze na natječajima, jer im nedostaje pretencioznosti i patosa na koji je sredina naviknula. Spomenik, koji je uglavnom sinonim za hladnu i monumentalnu formu, već je po svojoj osnovnoj ideji, da ne dopušta zaborav i simulira besmrtnost, sasvim u neskladu s kompletnim Kožarićevim umjetničkim habitusom, koji je usmjeren na obično, smrtno i promjenjivo. Kožarićevi spomenici sabotiraju ideju spomenika na kakvu smo naviknuli, kao što je slučaj s njegovim Uzletom, originalno namijenjenim za spomenik Marku Maruliću, te spomenikom knjizi; ili inzistiraju na sasvim ljudskoj patnji, a ne herojstvu i patosu, kao njegov prijedlog za spomenik strijeljanima.

Ovaj kipar, kojemu je bilo kakav elitizam potpuno stran, s jednakom pažnjom tretira svoje skulpture luka, krumpira, pinkleca i likove povijesnih velikana. Njegov je opus obilježen snažnim, iznimno iskrenim društvenim angažmanom, koji nije u službi neke određene političke ideje, već u službi elementarne ljudskosti. Njegova toplina, kao na reljefu Mojih šest jutara zemlje ili skulpturi Bara i kokoš povremeno postaje toliko dirljiva da izaziva osjećaj kolektivnog, utopijskog djetinjstva.

A stvarno je Kožarićevo djetinjstvo vezano upravo za ovu regiju, Petrinju i Sisak. Tu se nalazi njegovih šest jutara zemlje, a nalazila se i drvena korablja s jednog od njegovih crteža, srušena u ratu. Paradoksalno je da je, što je Kožarić postajao poznatiji u ostatku zemlje i inozemstvu, njegov rodni kraj bio ravnodušniji prema njegovom uspjehu i distanciraniji od njegovog rada. Bio je smatran preradikalnim, ekscentričnim, neshvatljivim.

Ovom izložbom, koja ne podliježe ukusu publike, ali slijedi nit topline u umjetnikovu djelu, pokazujemo kako je Kožarić blizak svojem rodnom kraju i općenito svim rodnim krajevima, ako su rodni krajevi mjesta gdje sa nauči biti neposredan, prisan sa svijetom, i gdje se uspostavlja osobna ljestvica vrijednosti, na kojoj su, u Kožarićevom slučaju, jednako vrijedne glinene žlice, nasmijane mačke i drvene kraljevske glave.

Slađana Bukovac