Alem Biočić/Krajolici 1995 – 2005

28.12.2005. – 07.02.2006.

'Lijepa je svaka ona stvar koja je u svom ustrojstvu sačuvala sličnost s jednim božjim atributom i koja uslijed toga posjeduje moć da privuče božanski dio naše prirode.' (John Ruskin)

Uz veći dio akvarela tu su ulja, pasteli i crteži koji ovu izložbu čine zanimljivom i dinamičnom. Zašto ne? Biočić poštuje mogućnosti medija pa tako nije riječ o supstituciji. Jedan likovni govor iskušava i u drugim mogućnostima, ali ga pritom ne prevodi. Sve ove tehnike zasebno korespondiraju unutar same morfologije likovnog govora dok se tematska nit krajolika ne prekida.

Krajolici i veduta grada Siska dominiraju, ali nisu krajnji cilj likovne opservacije. Njih će slikareva imaginacija preobraziti u subjektivne krajolike duše u portrete. Tko može portretirati prirodu, da bi stvorio sliku kao novu prirodu? Samo onaj slikar, poput Biočića, koji zna razotkrivati tajne harmonije odnosa u prirodi.

Voda, ta vječna opsesija, za slikara je monada. Biočićevi akvareli kao da su nastali u dahu, zapravo, svemu je prethodilo strpljivo pronicanje u bit stvari. Slikaru nije cilj mimezis, već uhvatiti atmosferu, onu tananu nematerijalnu što pokreće najfinije misli i osjećaje, koji će navesti promatrača na doživljaje.

Likovna intuicija oblikuje onog trenutka kad su pojave ulovljene u mreži duha. Priroda je mentis, zato ljudska duša razumije njezin govor te odgovara na njene mijene. Voda i pigment u svome ćudoređu nemaju samo fizikalna svojstva. Čarolijom odnosa vode i pigmenta na jednoj strani, kao i papira na drugoj, nastaje slika krajolika, kao nova priroda. Vlažne amorfne mrlje bogato strukturirane, promatrane s distance, grade čvrste oblike oblivene difuznim svjetlom. Suprotstavljaju se mase osvijetljenog i sjenovitog, građene u stiliziranoj ugođenoj geometrizaciji. Emocionalno (boja) i racionalno (geometrija) pronalaze skladni dijalog. Zaustavljen je trenutak u vremenu, bez ljudske figure u prostoru, mir i tišina sežu do u beskraj. Slikar se gotovo uvijek postavlja u poziciju povišenog mjesta promatranja tako da onaj tko gleda njegove slike, ima potrebu odletjeti u susret nepoznatom fluidnom beskraju. Nije riječ o romantizmu, ali svakako slikar zadržava scensku kocku naslijeđenu već pet stoljeća, unutar koje likovni siže nastanjuje i oživljuje na svoj način. Moderni oblici vrednovanja pejzaža sve više naginju istraživanju konstruirane prirode, dok Biočić iznova aktualizira i iskušava stare forme, tragajući za novim iskrama kreativnog.

Uz sisačkog slikara Slavu Striegla, velikog majstora akvarela, evo još jednog predstavnika srednje generacije koji se hrabro vraća pejzažu i akvarelu bez predrasuda i kalkulacija. Kod Biočića skladno koegzistiraju recepcija krajolika (prvog plana nemirnih i širokih poteza) i ekspanzivna kontemplacija mirne panorame drugog plana. Ekspanzivna kontemplacija tek je jedna od mogućnosti kojima raspolaže slikar kad raspoređuje krajolik između prvog plana i pozadine u traganju za skladom. Tako postiže dinamiku gdje promatrača vodi prema udaljenom sfumatoznom beskraju. U krajolicima zime, baš kao i u sumie slikarstvu s plahim i tankim, neposrednim i proživljenim dodirom kista tek nagovješćuje u dobro raspoređenim mrljama bit pojavnosti i suodnos oblika. Bez dvojbi, neposredno i brzo, bez promišljanja i zastajkivanja spontano bilježi krajolik zime imanentan njegovom karakteru.

Iz bjeline emaniraju mase lazurnih ploha tek naznačenih, koje dostatno asociraju cjelinu forme. Slikar otkriva tako što nagovješćuje.

Portretni formati su vrlo zahtjevni za pejzažnu realizaciju, ali Biočić vješto transponira neka iskustva slikarstva Dalekog istoka u akvarelu te tako gradi osoban likovni izričaj.

Harmonično postavljene bjeline papira isto su toliko važne kao i sve što je oslikano. Bjeline sugeriraju, grade i razgrađuju istom onom snagom kao i potezi kista, ispunjajući samo jedan relativno mali dio formata papira, slikar oživljava čitavo područje. Kao u sung slikarstvu 'slika neslikanjem'. Kako uravnotežiti oblik i prazninu? A. W. Watts kaže da tajna leži u znanju kad se 'reklo' dosta. U kompozicijama dominira fluidna dijagonala rijeke koja veže prvi plan obale u širokim potezima amorfnih mrlja suprotstavljajući energičnim i reskim potezima. Transparentnost njegovog kolorita zemljanih boja dobro gradi duh atmosfere. Dinamičnost postiže osim energičnim potezom, i kontrastiranjem oštrih rubova i fluidnih tonova.

Prikazivanje prostora danas sve više prestaje biti slikoviti dekorativni opis i postaje bilježenje elementarnih kretnji ili postupaka i proživljenog na planu svijesti, u funkciji usklađivanja različitih osjećaja. Nestaje optička figuracija u euklidovskom smislu, a nastaje psihofizička figuracija. Poslije toliko stoljeća iskustava govori se o 'mnogolisnatom pejzažu' s mnoštvom slojeva i mnoštvom dubina: optičkih, haptičkih, kinestetskih, imaginarnih itd.

Slikati u pejzažu danas se smatra sterilnim i konzervativnim pribjegavanjem bukoličkim modelima. Danas se malo tko upušta u slikanje krajolika. Je li to na pomolu doista smrt krajolika? Ako krajolik umre, što će ostati između našeg oka i njega, možda samo čvrsti okvir, sufiks 'lik' odvojen od svojeg korijena 'kraja'. Ruralna područja više se uništavaju no ikad, putovi su zarasli, a rijeke obeščašćene, gradovi prenapučeni i predgrađa mračna.

Ako se doista doživi smrt pejzaža, to će značiti da smo materijalno pokvarili, pa i uništili naše stvarne pejzaže, sveli ih zbog svoje sebičnosti ili nemara na stanje 'kraja' (nulti stupanj krajolika). Izgubili smo modele vrednovanja i postali ravnodušni. Današnja kriza krajolika proizlazi iz spoja dva čimbenika: istrošenosti in situ i napuštenosti in visu. Ako slikarstvo i ne raspolaže vremenom, poput riječi ili glazbe, može barem svršeno prikazati pečat vremena, urezati i u lijepe stvari neizbježnost njihova propadanja. Nakon dva desetljeća slikanja kod Alema Biočića jedina konstanta je divergentan opus. Imanentna mu je radoznalost istraživanja u raznim likovnim medijima ali isto tako i bogatstvo raznorodnih tematskih pristupa. Ovaj posljednji ciklus pejzaža u svome morfološko stilskom kazivanju, povlači reminiscencije na prijašnje cikluse, a što govori o kontinuitetu i prepoznatljivosti Biočićevog likovnog kazivanja.

Mladen Mitar